Medaljon

Roman, izdanje 2015, 2017, 2020

.....Roman MEDALJON autoričina je svojevrsna književna obdukcija vezana za događaje iz razdoblja između Drugog svjetskog rata i njegovog šestogodišnjeg produžetka u škripama i pojatama po pustarama zapadne Hercegovine. Svi likovi su stvarni....

.

O romanu MEDALJON, Anite Martinac:

„(…) Ovo je sedamdeset godina čekana i napokon dočekana dokumentarno – romansirana priča o događajima koji kao da su se zbili na nakon drugom planetu. A dogodili su se u zapadnoj Hercegovini koja je isto toliko godina tretirana kao nepoželjna kriška ove zemlje, potom izvađena i naprasno bačena u svemir zaborava. Roman MEDALJON autoričina je svojevrsna književna obdukcija vezana za događaje iz razdoblja između Drugog svjetskog rata i njegovog šestogodišnjeg produžetka u škripama i pojatama po pustarama zapadne Hercegovine. Svi likovi su stvarni. Svi svjedoci pri zdravoj pameti. Svi zapisnici sa komunističkih sudova dostupni. Svi grobovi vidljivi. Oslobođen ikakvih ideoloških pridjeva ovaj roman je prvo pravo, i na vrlo napet način, ispričano svjedočenje o tom vremenu. (…)“ Dragan Marijanović, književnik i novinar

“(...)Našoj autorici treba najprije odati priznanja na energiji koju je uložila i hrabrosti što se odvažila okušati u ovoj najzahtjevnijoj književnoj formi, romanu. Mora joj se odati priznanje i na izboru teme, a također što je dopustila da je motiv romana potpunoma obuzme. Što je tu tako zahtjevno pa da se mora imati respekt prema romanu uopće i ako hoćete, prema romanopiscu? Što želim reći? Književne teorije navode brojne tipove romana po različitim osnovama. Osobno bih se priklonio stavu da je MEDALJON klasični tip romana koji sadržava i elemente romana-eseja, dakle tipa modernog romana u kojem se epsko pripovijedanje nadopunjuje osjećajima i asocijacijama. Također bi se priklonio Wolfgangu Kayseru koji drži da svaki roman govori o nekom zbivanju koje se događa u nekom prostoru i u kojem sudjeluju određeni likovi pa bi se Medaljon mogao nazvati „romanom zbivanja“ (prije nego tip romana lika) u kojem zbivanje ujedinjuje sve ono što se romanom želi priopćiti. Ili ako bismo se priklonili ruskim formalistima ovo ne bi bio lančani ili prstenasti tip, nego pretežito paralelni tip koji ima nekoliko fabularnih nizova, ali ipak preteže osnovna priča, ona o Anti Mariću Keniću iz Goranaca. Po mom sudu, dakle, riječ je ovdje o odlikama klasičnog romana, kojeg karakterizira čvrsta fabula i kronološki slijed događaja. Vrijeme radnje je relativno dugo, priča se odlikuje jednostavnošću, pripovjedač je sveznajući i u trećem licu. Roman je prema temi povijesni jer govori o važnom povijesnom vremenu, ali ima elemente društvenoga, obiteljskog i ljubavnog romana.(...)” Ivan Sivrića, predsjednik DHK

“(...)Niti jednu stvarnu životnu priču nije jednostavno prepričati. Pogotovo je to teško učiniti s vremenskim odmakom od sedam desetljeća i silom nametnutoj šutnji dugoj 45. godina. Takvu tešku i nikako jednostavnu ulogu na sebe je preuzela Anita Martinac, koja je kroz svoj prozni prvijenac, roman Medaljon, pokušala oteti zaboravu jedan dio naše neistražene prošlosti. Kroz priču o posljednjim danima života i tragičnoj smrti trojice odmetnutih bivših hrvatskih vojnika Ante Marića – Kenića, Benke Penavića i Nikole Marića, autorica romana nam je približila detalje vezane za neistražene događaje koji su se zbili na samom koncu i u godinama nakon službenog okončanja II. svjetskog rata. Pripovjedajući ove tri tragične životne priče, autorica nam ujedno otkriva i cijeli spektar detalja vezanih za živote njihovih prijatelja, članova obitelji, njihovih jataka i progonitelja ali i sustavu koji se tada uspostavljao. Iako je tijekom pisanja romana autorica vrlo uspješno izbjegla svrstavanje u jasno definirane svjetonazorske okvire, cijelu ovu priču nemoguće je gledati izvan povijesnog konteksta. Iz osnovnog razloga što je riječ o povijesnom romanu, inspiriranom stvarnim osobama i događajima. Što se to uistinu događalo u Hercegovini u posljednjim danima II. svjetskog rata i godinama nakon toga, dugo je bilo obavijeno velom tajne. Detalji vezani za te tragične događaje čuvali su se uglavnom u svijesti i pamćenju obitelji žrtava a takvih nije bilo malo.(...)” Ivan Zlopaša, član Odjela za istraživanje žrtava komunističkih zločina za BIH i RH

“(...)Riječ je o romanu, povijesnom romanu, djelomično, rekao bih i romanu s ključem, ali u svakom slučaju na dojmljiv način ispričanom događaju iz povijesti Hercegovine s kraja Drugog svjetskog rata. Podnaslov je romanu MEDALJON – Prvi roman o škriparima. E, čim je nešto prvo, odmah i zainteresira maštu čitatelja. Tako je slučaj i s ovim romanom. Tema koju obrađuje nije tako daleka povijest. Razdoblje je to od 1945. (može se ići i do 1943.) do 1952. godine. Ne ni tako davno i ne tako dugo razdoblje. Ali …Ima jedan psalam koji veli da je tisuću godina ko dan i dan ko tisuću godina. A, u spomenutom je razdoblju dan bio dug kao život, a život kao dan, i manje. To je razdoblje do ovoga romana bilo u šturim Ozninim i odborničkim protokolima (strojopisana strojopisom koji je probijao papir i uvijek imao nekoliko oštećenih slova, pun tiskarskih i pravopisnih pogrješaka, i svaki je završavao s onim S.F.S.N.). Ti papiri, koliko su god u tom vremenu bili osmrtnice s imenom i prezimenom smaknutog, kad se danas uzmu u ruku, ukoliko nisu počišćeni (a mnogi jesu!) potvrđuju dvoje: – S kojom su grozotom na duši morali umirati ti gospodari života i smrti tih škriparskih vremena, koliko ih je koštalo (ako je?!, tko razuman može zaviriti u te duševne sklopove?) s namještenom frizurom i osmijehom izići na ulicu i živjeti u uljudbi stvorenoj na strašnim zločinima. – S kojim su osjećajem u duši živjeli preživjeli članovi škriparskih obitelji, i oni koje su krvnici proglasili jatacima (a to su redovno bila čitava sela – čitavo selo bilo je jatak i mogao si bez ikakve zapreke ubiti sve u njemu, bez obzira na spol, starost, kriv, nevin – jatake se na licu mjesta ubijalo).(...)” Ante Marića, književnik

 „(...)Medaljon je povijesni roman – osebujan umjetnički amalgam mašte i zbilje, poput povijesnih romana Augusta Šenoe i Ivana Aralice. Ali Medaljon se znatno razlikuje od svojih književnih rođaka. Po čemu? Po tomu što priču Anite Martinac mnogo manje hrane arhivski zapisi nego sjećanja živih svjedoka i autopsija poprišta njezine radnje. Ispričana je evanđeoski jednostavnim rečenicama na lijepom hrvatskom jeziku s primjesama mjesnog zapadnohercegovačkog govora u dijalozima. Ne zaziva ni mržnju ni osvetu, nego, upravo suprotno, kršćanstvom prosvijetljenu ljubav i oprost. A ta u Hercegovini gotovo sedam desetljeća ušutkivana priča teče tako napeto da se roman čita na dušak. Ima li veće pohvale romanu?(...) Benjamin Tolić, publicist

„(...)Knjiga je pisana lijepim hrvatskim jezikom u kojem otkrivamo riječi koje nas ugodno iznenade svojim zvukom i značenjem. Zaboravili smo ih, proglasili južnohrvatskom ruralnom inačicom, a toliko svježine unose u hrvatsku književnost. Stil je raskošan i opor, samodostatan i bogat. Kratke rečenice, staccato ritam, ponegdje lirski umetak, proplamsaji poetskog jezika da omekšaju, osvijetle tu oporost, tu škrtost izmjenjuju se s dugim lirskim opisima. Živi opisi pejzaža, snažni junački karakteri, epska borba dobra i zla, tragični pojedinci protiv nadmoćne sile, još neistraženo vrijeme i burni procesi stvaranja komunističke Jugoslavije čine ovaj roman odličnom podlogom za igrani film. Biblijska borba Davida i Golijata, škripara i Udbe – Oznemilicije – jugovojske, trajala je sve do 1951. kad su u zapadnoj Hercegovini nestali posljednji škripari. Ostala su sjećanja, epski deseterci, rijetki predmeti koji su mogli svjedočiti o nestalima, njihovim obiteljima, pomagačima, zaseocima, selima koje je zatirao komunistički teror. I nešto malo predmeta poput medaljona Majke Božje – Medaljon čudotvorne gospe… koji je poslužio autorici isplesti ovu potresnu knjigu o Hrvatima Hercegovine, o pojedincima, tragičnim junacima koji su plamen slobode čuvali u najtežim vremenima i tako svome narodu postali i ostali svjetionicima slobode, nade i vjere. Moje srdačne čestitke autorici na romanu koji nam je otkrio još jednu tabu temu iz hrvatske tragične prošlosti. (...) Miroslav Međimorec, kazališni i filmski redatelj

„(...)Roman je napisan dobrim hrvatskim književnim jezikom, laganim stilom, vještim perom. Anita Martinac kloni se priklanjanja nekoj strani, izražavanju svojih osobnih stavova, osim ako samo pisanje ovoga romana ne uzmemo kao takvo. Zbog tematike neki će reći da roman nije suvremen, iako nemaju nikakvih dokaza za to. Razlog tomu je nepokajanje, makar u podsvijesti, uzrokovano često onim što su nam tupili dugih, mračnih 45 godina. Nažalost mislim da je još preuzetno reći da će roman uskoro pobuditi poplavu ili barem blago rominjanje ovakvih tema. Ne će. Još se bije bitka za pogled na našu prošlost i umjetnici, ne samo književnici, čekaju jasnija vremena. Dok oni to čekaju, mi čitajmo ovaj sjajan roman i razmišljajmo o njemu. Vjera i sloboda stupovi su na kojima počiva naše biće. Ima teških trenutaka, ali se na kraju sve isplati. Nadam se da će spisateljica Martinac nastaviti tragati za sličnim životnim pričama i pritom ostati i nadalje »sa strane«. Istina najbolje progovara sama o sebi.(...)“ Miljenko Stojić, književnik

„(...) Autorica romana Anita Martinac je osjetila tu poveznicu škripara s mitom o hajducima, predanjem i epskim kazivanjem koji su hercegovačkim Hrvatima ostali kao jedina mogućnost zajedničkog sjećanja i preživljavanja. Na tim i sličnim temama proslavili su se mnogi hrvatski pisci (Dinko Šimunović ili akademik Ivan Aralica). Ovaj romanom otvara dragocjenu riznicu neispričanih priča, koje se nisu smjele pričati a kamo li se o njima pisati u vrijeme bivšeg komunističkog režima, nitko od hrvatskih književnika u novije doba nije otvorio ove teme, osim ako se izuzme pisac fra Gracijan Raspudić koji je živio u emigraciji i u svom romanu Djevojka Drina koji je izašao u Madridu 1951. djelomično dotaknuo ovu temu. Autorica pripovijedajući o trima tragičnim životnim pričama, svjesno ili nesvjesno otkriva i cijeli spektar detalja vezanih za metodologiju djelovanja komunističkog sustava koji se tada uspostavljao, kao i odnosa komunista prema svjetonazorskim neistomišljenicima. Medaljon je zapravo paradigma strašne sudbine jednog naroda u godinama komunističke tiranije pa se i pojavljuje uoči sedamdesete obljetnice stradanja na Bleiburgu i Križnom putu. Biblijska borba između Davida i Golijata, škripara i Udbe okončala je davne 1951., ostale su priče, sjećanja i rijetki predmeti koji su mogli svjedočiti o vremenu, događajima i ljudima. Medaljon tako postaje svjetionik koji osvjetljava prošlost, ali i simbol nade, vjere, slobode… Autorici još jednom čestitam i želim nastavak spisateljskog rada jer ako se po jutru dan poznaje onda je uspjeh zagarantiran! (...)“Tomislav Đonlić, profesor povijesti

„(...)Autorica na kraju knjige daje precizne podatke o stvarnim, tragičnim, tegobnim, ali i na poseban način ohrabrujućim sudbinama obitelji Marić Kenić, ali i niza drugih protagonista, kao i bitne zemljopisne podatke o prostoru u kojem su se rasplitale njihove sudbine, a riječ je o četverokutu između Mostara i Širokog Brijega na jugu i velebnih „hercegovačkih Alpa“, Vrana i Čvrsnice, na sjeveru. Činjenica da je tome dodala i „tumač pojmova i kratica“, u kojima se čitateljstvu, posebno onom mlađem, mora objašnjavati za naš naraštaj same po sebi razumljive pojmove i stvarnosti kao što su „četnik“, „partizan“, „Centralni komitet“ ili „Jugoslavija“ jasan je znak da svijet u kome smo mi rasli polako tone u povijest. Baš kao i mi, zajedno s njim. Za navedenim realitetima baš i ne žalimo, što, dakako, ne važi za nas same.

Anita Martinac svoju priču, koja je, rekosmo, i obiteljska saga, donosi jednostavnim i jasnim realističkim izričajem. Autoričina naracija, a posebno dijalozi, čvrsto su ukorijenjeni o stvaran govor hercegovačkog podneblja. Usput, u tome je njena bitna prednost u odnosu na spomenuti roman Nikole i Shirley Štedul, koji je, rekoh, izvorno pisan na engleskom, za druge ili treće naraštaje hrvatske mladeži, a koje je tragična sudbina njihovih otaca i djedova rastjerala na sve četiri strane svijeta.

Najvažnija vrijednost knjige je što je pomogla očuvati od zaborava ono što nije za zaborav, što je donijela boju i duh jednog strašnog vremena za hrvatski narod te što je na svoj način predstavila i povijesne silnice koje su njemu djelovale. Istodobno priča se nije spoticala ni o kakve svjetonazorske nezgrapnosti. Tajna je, naravno, u medaljonu bake Ruže Marić i jedne davne molitivice koju je ona prenijela svojoj kćeri Ivi: „O Divice okrunjena, čista duva napunjena. Kad Marija sina rodi, vas se narod obveseli...“ U tome duhu, evo, i ja svima nazočnima iskreno preporučujem ovu knjigu.(...)“ Joško Čelan, novinar i publicist

„(...) Sukus ovog romana otkrio sam već na njegovoj desetoj stranici. Riječ je o rečenici "olovne plahte straha pritisnule su zapadnu Hercegovinu". Kad sam pročitao tu rečenicu u misli mi se vratilo ono razdoblje od 1972. do 1990. godine i mnogi događaji iz tog razdoblja. Nakon što sam se uspio pribrati, roman sam isčitao u jednom dahu.  Ne vidim boljeg načina da svoje komplimente izrazi autorici i njezinom književnom djelu.(...)“Davor Aras, hrvatski političar i žrtva komunističkog režima

“(...)Anita je ispričala priču, koja sada živi svoj život. Napisati priču poslije slušanja i preslušavanja stotine sati snimljenog materijala svjedoka jednog vremena i na kraju čitatelja ostaviti u dvoumici s pitanjem, što je na kraju i ne bitno, je li Anita ispričala stvarni događaj ili je u pitanju fikcija. Vješto je Anita svoj pjesnički habitus ukomponirala u jednostavnu igru žanrova. Poetska snaga, vještina starih žurnalističkih znalaca, dokumentaristička podloga, ono je što se naizmjenično isprepleće ovim štivom dajući mu književnu notu. Od pola čitanja više i nije bitno da li je Anitina priča istinita ili nije. Taj sudar fikcije i stvarnosti čitatelja tjera da potraži kraj priče. Fikciju u opisima prostora i stvarne događaje mogu ukomponirati samo najveći znalci.

Anitina priča je s druge nenaviknute, negirane strane, najčešće opisivana kao zla. Ovim književnim uratkom otvorilo se jedno važno pitanje. Zašto priču ne bismo pričali i sa onih strana, neki će reći, koje i nisu za priču nego za osudu. Ali zašto tu osudu ne bismo ostavili na stranu, danas poslije sedamdeset godina, tek toliko da vidimo da su i sa druge strane bili  samo ljudi i njihove sudbine koji su ginuli za neku drugu ideologiju o kojoj su jako malo znali. I kada bi smo se mogli vratiti u ta vremena Drugog svjetskog rata, što autorici i nije bio neki problem, i kad bi morao odlučiti na kojoj strani bi bio. Ovaj roman mi je dao jednostavan odgovor.(...) ” Emil Karamatić, novinar i publicist

„(...) Autorica ovoga romana, rutinom istančanoga književnog osjećaja, vrlo vješto izbjegava svaku pristranost, empatiju prema jednoj, ili osudi prema drugoj strani. Ona je ulozi kroničara i povijesne voditeljice onih strašnih (ne)vremena hercegovačkih Hrvata. Umjesto nje, njeni se likovi sami: bore, skrivaju, napadaju, brane, trpe...

Ona je tako živopisno opisala hercegovačke krajobraze i ljude, nudeći nam pritom jasnu distinkciju između dobra i zla. Na svakome od nas je proživljavanje i suživljivanje s pojedinim likovima. Njen glavni junak nije svetac. On je istovremeno i pravednik i osvetnik, hrvatski Robin Hood. U tim i takvim okolnostima, je li uopće imao izbora? Nije li njegovo grizodušje, koje mu je nagrizalo savjest, najbolji odgovor toga nametnutog labirinta?

Jedno je sigurno, Ante je bio praktični katolik i domoljub. Živio je vjeru, koju je upio od svojih bogobojaznih roditelja. Međutim u vremenu nevremena, nakon što je u ratu dao svoj vojnički doprinos, u tzv. miru nije se mirio s činjenicom da izdajnici iz vlastitoga naroda i ugnjetavači njegovoga hrvatskog naroda, prođu nekažnjeno. Gledajući samo teološki, vjerojatno je to jedina suprotnost Antine osobnosti. I zato je, uz onu borbu sa stvarnim neprijateljima, često vodio borbu i sa samim sobom. Zadivljujuća je i njegova ljubavna priča, najprije s Marom, a potom i Blagicom. Iako ih je iznimno ljubio, nije im bilo suđeno niti jednoj provesti život s njim, život dostojan čovjeka. Uostalom kao i većini hercegovačkih Hrvata. A Antina majka Ruža? Ona je svo vrijeme, u začepkama svoje kape, skrivala medaljon Čudotvorne Gospe, jedino naslijeđe nekoć velike obitelji Marića Kenića iz Goranaca i molila se. Nevjernicima, usprkos!

Ovim romanom Anita nam je postavila mnoga pitanja i istovremeno dala mnoge odgovore, iz čije je ljubavi i, s naslijeđenim medaljonom Čudotvorne Gospe na dlanu, iznikla ova knjiga.

U našoj recentnoj književnoj kritici, o ovom su romanu već ispisani brojni hvalospjevi. On se, ne bez razloga, tematski uspoređuje sa Šenoinim i Araličinim romansiranim povijesnicama.

Ne ulazeći u književnu analizu i usporedbu sa spomenutim našim velikanima pisane riječi, jedno je sigurno – romanom Medaljon – Anita Martinac, obogatila je hrvatsku književnost. Osobno, ovo je jedan od ponajboljih romana od obnove Hrvatske države do danas.

S obzirom da je i osobno sudjelovala u Domovinskom oslobodilačkom ratu te činjenicu i da je majka troje djece, ovaj roman je autentičniji, ne samo u književnom, nego i u vojničkom, obiteljskom i svekolikom domoljubnom smislu. Većina njenih junaka mučki su pogubljeni, a neki su proganjani i izmučeni, a svima im je zajedničko jedno – bili su Hrvati. Iako nisu uspjeli dosanjati svoj san, Anita ga je za njih dosanjala i to ne samo perom, nego i životom. Ovim romanom, ona nam je približila dio bremenitosti našega naroda na koncu II. svjetskog rata i poraća. Kroz njega se mogu vidjeti i doživjeti sve naše strahote kroz posljednje tisućljeće burne, ali i slavne, povijesti: Gvozd, Krbava, Siget, Gvozdansko, Bleiburg i druga stratišta. I njih Anita živi, jer ona živi Hrvatsku i hrvatski narod.  Na nama je slijediti ju.(...)“

Ante Nadomir Tadić Šutra, književnik

„(...)Književni ocjenjivači su ocijenili roman MEDALJON Anite Martinac visokom ocjenom. Autoricu i njezino djelo usporedili su s Dinkom Šimunovićem, Augustom Šenoom, fra Gracianom Raspudićem i Ivanom Aralicom, i njihovim djelima (Benjamin Tolić, Tomislav Đonlić). Mene je Anita podsjetila na Goethea, jer i on je diplomirao pravo, prije nego se počeo baviti samo književnim stvaranjem. Podsjetila me je na Stefana Zweiga i njegov povijesni roman MARIJA STUARD, škotska kraljica. Jedina razlika između književnice Martinac i Zweiga je ta, što Zweig u svojemu romanu opisuje i osobe agresora i osobe žrtve.

U romanu MEDALJON to nije bilo moguće, jer se „još bije bitka za pogled na našu prošlost, a umjetnici, ne samo književnici, čekaju jasnija vremena“ (fra Miljenko Stojić).

Autorica romana me podsjetila na Ivu Andrića i njegova istraživanja prije svakoga pisanja.

Njezin roman kao prvi roman o ŠKRIPARIMA podsjetio na pjesmu Ericha Kästnera CVIJETAK: Tko se usuđuje / prkositi jurećim vlakovima? / Mali cvijetak / među željezničkim pragovima! Tako je rasla i izrasla u jednu hrabru ženu naša večerašnja autorica.

Kako su rekli njezini književni ocjenjivači, ona piše „laganim stilom“ „o događajima, koji kao da su se dogodili na nekomu drugomu planetu“, a dogodili su se tu, među nama.

Anita je prva, koja je napisala roman o tim strašnim događajima i hrabrim, časnim ljudima. Ti ljudi su i ranije postojali, kao što rijeka Vrlika malo ode ispod zemlje, pa iziđe kao rijeka Tihaljina, pa opet ode ispod zemlje i izađe kao Trebižat, tako su se i ovi hrabri časni ljudi pojavljivali kao uskoci, hajduci, ustanici, domobrani, škripari.(...)“ Tihomir Marić, profesor

„(...) Ovaj roman odlikuje sve ono što jedno umjetničko djelo ove vrste čini velikom literaturom: narativ i sudbina, utopija i tragedija, razigranost i melankolija, dubina, širina i napetost. (...)“ Tihomir Nuić, Hrvatska kulturna zajednica u švicarskoj